Beskrupuloznost i izdaja

Sofi Oksanen (1977) uspješna je finska spisateljica, autorica četiriju brojnim nagradama ovjenčanih i na tridesetak jezika prevedenih romana (Staljinove krave, Baby Jane, Čišćenje i Kad su golubice nestale); posljednja dva već imamo priliku čitati u hrvatskom prijevodu (s finskog ih je izvrsno preveo Boris Vidović, a objavila zaprešićka Fraktura). Iako je rođena i odrasla u Finskoj i svoje romane piše na finskome jeziku, bave se poviješću Estonije jer je njezina majka Estonka koja je sedamdesetih godina izbjegla u Finsku, gdje se udala za Finca. U burnoj i nesretnoj estonskoj povijesti (osobito onoj 20. stoljeća) prepoznala je izvor građe pogodne za romanesknu obradu.

Tijekom povijesti Estonijom su vladali mnogi – Šveđani, Danci, Poljaci, Nijemci, Rusi – da bi samostalnost zemlja izborila tek 1918, ali, nažalost, ne zadugo. Godine 1940. okupiraju je Sovjeti, godinu poslije zamjenjuju ih nacisti, koje 1944. iz Estonije istjeruje Crvena armija i ona ostaje dijelom Sovjetskog Saveza sve do početka 1990-ih. U romanu Čišćenje, kombiniranjem dviju vremenski odijeljenih fabularnih linija, Sofi Oksanen povezuje vrijeme Drugoga svjetskog rata i današnju posttranzicijsku Estoniju, kako bi ukazala na krvave tragove prošlosti koji uvjetuju stvarnost i današnjih generacija. Jer davni individualni potezi traumatične tragove ostavljaju na suvremenicima; na površinu isplivavaju i mnogi nelegalni i amoralni postupci, potaknuti (ali ne i abolirani) situacijama koje temelj imaju u političkoj represiji. No hoće li čovjek biti čovjeku vuk, ipak ne ovisi o politici, već o karakteru i moralu, što je u podtekstu romana Čišćenje Sofi Oksanen, ali je to i tematska okosnica njezina romana Kad su golubice nestale koji s prethodnim čini skladnu, tijesno povezanu cjelinu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

U dvije vremenski odijeljene narativne linije (u rasponu od 1941. do 1966) međusobno povezane temom zločina, strasti, izdaje i smrtima obilježenim događajima iz života nekoliko različitim vezama povezanih ljudi, Sofi Oksanen piše o sudbinama kojima vitla ruka Povijesti, pokretana od ljudi lišenih etičkih normi, a vođenih voljom za moći i egoizmom. Autorica usporedno prati životne putanje troje sudbinski i rodbinski povezanih ljudi: Roland i Edgar dvojica su rođaka koji se 1941. skupa bore protiv Sovjeta, ali se nakon nacističke okupacije razdvajaju, Roland ostaje u ilegali i nastavlja borbu, ali sad protiv nacista, a Edgar napušta suprugu Juudit, mijenja ime i priključuje se Nijemcima. Ostavši bez muža Juudit se upušta u vezu s njemačkim časnikom, što Roland nastoji iskoristiti kako bi preko nje razriješio smrt svoje zaručnice Rosalie (trilerska komponenta). Nakon rata Edgar ponovno mijenja stranu i postaje aparatčik u službi novih vlastodržaca – Sovjeta – s ambicijom ubrzana uspona na hijerarhijskoj ljestvici, ali u tome bi ga mogli spriječiti Roland i Juudit, koji znaju njegov pravi identitet i što je u prošlosti činio, da bi nam kraj romana donio neobično razrješenje misteriozne smrti Rolandove djevojke.

Izmjenom vremenskih (s početka 1940-ih na sredinu 1960-ih) i pripovjednih perspektiva i fokalizatora (Rolandovo ispovjedno prvo lice i neutralnije treće lice jednine kad je radnja fokusirana na Juudit i Edgara) Sofi Oksanen usložnjava i inače razgranat rukopis, ali ostaje u funkciji analogije Povijesti koja vrtoglavo vitla ljudskim sudbinama. Dočarava intimno proživljavanje situacija u kojima je teško zadržati stav i poštenje pa se roman postupno pretvara u psihološku studiju usredotočenu na odnose moći, o ljudima koji iskorištavaju druge kako bi dosegnuli svoje ciljeve. Lik Edgara, čovjeka lišena skrupula, uvjerljivo je portretiran i zrcali cijelu povijesnu epohu temeljenu na strahu, represiji, totalitarnoj kontroli, denuncijaciji i izdaji. No njegovim likom autorica ukazuje i na politički uvjetovana prekrajanja povijesnih istina, što nije jedini element tematizacije pisanja u romanu (djelo je obogaćeno i Rolandovim dnevničkim zabilješkama; okušao se i u pjesništvu). Politička metaforizacija protagonista ne ograničava se na lik Edgara – Roland personificira herojstvo i neugaslu želju Estonaca za slobodom i samostalnošću, dok je Juuditina sudbina metaforičkom preslikom raspolućenosti tamošnjega društva. Autorica sugerira i spolnu ambivalenciju kao otponac nekim vidovima Edgarova ponašanja te Juuditinu neutaženu potrebu za ljubavlju i nježnošću kao (uz strah i očaj), važan povod njezinih postupaka.

Iako na trenutke pompozan, autoričin je izričaj strastven, poetičan i opor, usklađen s problemima kojima se roman bavi. Autorica vješto vodi razvedenu fabulu, koja je kontrolirano kaotična, zapetljana koliko je potrebno da bi zrcalila emocionalna stanja protagonista i vrtoglave političke mijene. Osim što je uvjerljiv i dojmljiv, i grub i mučan naturalistički prikaz različitim nesrećama obilježenih života ljudi primoranih i na neljudske postupke kako bi opstali i preživjeli, Kad su golubice nestale ujedno je napeti triler i strastvena ljubavna priča, kao i roman o ratu i njegovim strahotama, ali i zanimljiv romaneskni prikaz pojedinosti iz burne novije povijesti Estonije, u kojoj su se u kratkom razdoblju izmjenjivale različite vlasti, svaka ostavljajući mnoštvo žrtava i nepravdama viktimiziranih ljudskih sudbina.